| < | siječanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)
blog ce se sam kroz postove opisivati...
Linkovi
blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo
Ko smo, šta smo, odakle smo...
Ko smo
Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?
Anna o Rossi:
Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.
Rossa o Anni:
Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.
Šta smo:
Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...
Mail:
rossa.und.anna@gmail.com
spaja Razum & Osjećaje
I razum i osjećaji
Što bi jednostavno kad može komplikovano?
- 17:01 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
(by anna) Kad me neko pita: „Kako si?“ a ja odgovorim: „Dobro sam“, lažem i to opasno. Možda je laž prejaka riječ, ali je sasvim sigurno najbliže istini. Inače shvatam da na to pitanje automatski odgovaram potvrdno jer je tako za onog koji pita, manje komplikovano. A u suštini, kao jako komplikovana osoba kakva već jesam, sve drugo osim tog „dobro sam“ bi pasalo. Ne bi se to reklo na prvi pogled, da sam komplikovana. Uvijek susretljiva, tolerantna i strpljiva. Prema drugima. Prema samoj sebi sam najveći dušmanin. I to je praksa od kad znam za sebe i otkad sam sposobna izvoditi samostalne zaključke. Ako krenem od banalnosti, u školi, recimo. Ako imaju dvije ponuđene teme za pismeni, od kojih je jedna tipa „Jesen u mom gradu“, a druga „Analiza likova i njihovih postupaka u romanu Derviš i smrt“, sasvim sigurno ću izabrati drugu temu. U vezi kad sam, sasvim je sigurno da ću od dvije ponuđene varijante istine u svojoj glavi uvijek povjerovati u onu najgoru verziju. Ja ne poznajem kratice. Ja uvijek idem onim sigurnim putem sredine gdje nema mnogo odstupanja. Pa ni po cijenu da sebe poštedim nekih stresova i nebuloza, ne. Znalo se desiti da svi na ispitu polože (prepišu) i prođu a ja ne izađem uopšte na ispit jer smatram da nisam dovoljno naučila. Ne kažem da sam zbog toga ja bolja od drugih. Voljela bih da sam drugačija pa da kao što rekoh poštedim sebe kojekakvih stresova. Tačnije, da tu i tamo šmugnem nekom prečicom do istog cilja u duplo manjem vremenskom roku i još uz to pride zdrave pameti. Ali ne. Očito da ja to ne znam ili ne umijem ili neću. Ko će ga znati. Rekoh da sam komplikovana. Ja ne znam za krajnosti, kako god okrenem, ja sam uvijek u zlatnoj sredini. Čak i kad rješavam one testove u časopisima, uvijek dobijem onaj odgovor u sredini. U to sam se uvjerila i po ko zna koji put i ovaj put. Kad sam birala temu za diplomski. Svi su izabrali teme kod profesora kod kojih su znali da je to banalnost. Pronaći istraživanja koja su drugi uradili, kopirati i priložiti u svom radu i diplomski gotov za dvadeset dana. Ali ja ne. Ja to ne bih uradila da mi se nude sva blaga ovog svijeta. Jer sam mazga. Šta mi je falilo da uradim što je većina uradila? Sad bih već imala diplomu u rukama i dočekala taj maj (kad bih trebala početi raditi, ako sve bude ok) kao smirena osoba. Ne. Ja sam izabrala prvo temu koju niko do sada nije obradio, kod mentorice koja je i Bog i batina na tom području, nema joj ravne u BiH...za taj dio istraživanja moram održati osamnaest (18) časova, uraditi poseban dio istraživanja teorije pa sve onda to statistički obraditi kako se već radi prema metodologiji istraživanja. I kad me onda neko pita: kako si? a ja odgovorim da sam dobro, lažem i to debelo. Možda bi najbolji odgovor na to pitanje bilo prepričati san od prije dvije noći. Prvo sanjam da je Oprah rodila curicu kojoj je dala ime Ana. I ja se u snu čudim kako ona dobro sa djetetom barata, ali onda izvodim zaključak kako se sigurno do sada naučila s obzirom na to koliko ima cuka oko sebe? A onda, u produžetku sanjam kako mi se pojavila zmija u sobi. I zovem najpoznatijeg sarajevskog frizera/stilistu slavnih/manekena/modnog kreatora, da mi tu zmiju istjera. Jer on naime odlično govori zmijski jezik , stid me ali u mom snu taj jezik ima i ime - palesidski. I tako taj frizer meni po sobi baulja i proizvodi neki sssssss zvuk i odjednom se pojavljuje zmija iz zida i on sa njom nešto kao pleše i tjera je napolje. Moj mozak orgija bez moje dozvole. Definitivno. Strašno je to što se u tom snu stvarno i krije odgovor kako sam. Ali makar sam do sada naučila trik. Ne treba odustati. Kad svjesno odabereš teži put, pomiriš se sa tim da na cilj stižeš sporije od drugih. Utjeha je da će mi zato diplomski biti zvjerka, kad ga završim jednog dana ;) |
Od do
- 21:29 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
(by anna) Jutros sam tako čitajući vijesti na netu, naišla na sliku Heatha Ledgera ispod koje je pisalo 1979-2008. Potresla me ta slika, strašno. Sjetila sam se kako nam je profesorica književnosti na faxu govorila, kako na kraju, svakog čovjeka određuje osam brojeva i crtica između. Od do. Potreslo me i naježilo od glave do pete, s druge strane, što je Heath bio moje godište. 26 dana stariji od mene. Bio mi je drag glumac i više od toga. Ako sam znala da on glumi, taj film sam gledala obavezno. Bio je talentovan što ga je činio drugačijim od drugih. Imao je ono nešto šarmantno, kad se gluma ne čini glumom i kada te ubijedi da je to najlakši posao na svijetu...  Pored sexy izgleda (koji je čini mi se najbitniji u Hollywoodu) imao je u sebi onu sposobnost transformacije ...i najviše sam ga voljela gledati u ulogama u kojima se njegov lik muči iznutra. Par dana prije nego što će umrijeti sam gledala trailere za novog Batmana gdje on glumi Jokera...Malo je onih koji glume negativca a ti si sto posto na njegovoj strani. Navijaš za njega i draži ti je više od svih pozitivaca u ostatku filma.  To odlično rade recimo John Malkovich ili Nicolas Cage. I Heath. Bar je radio. I to mi je žao. Što je takav kapacitet završio svoj život tako rano i što su najbolje uloge tek bile pred njim... Baš sam danas gledala neku reportažu o tome pod kojim pritiskom su glumci u Hollywoodu, tipa, ako si odlična glumica a stariš, teže ti je dobiti ulogu, ako si osrednja glumica i stariš, nema šanse da dobiješ ulogu. I na šta su sve spremni i glumci i glumice da urade da dobiju tu ulogu...strašno. Konstantni pritisak, budi fit, budi lijep, budi sretan...Nije ni Hollywood za svakoga, ma koliko primamljivo izgledalo... Neko će reći, ko mu je kriv, drogirao se, bio narkoman, nije izdržao pod pritiskom slave, možda. Meni ga je trenutno jako žao kao čovjeka koji je bio moje godište. Koji je uz to još bio otac. Samo se nadam da će ga se ljudi sjećati po njegovim ulogama a ne kao dijela statistike ...pa kada neki mladi, talentovani glumac u budućnosti umre od najvjerovatnije konzumacije droga, ljudi ne kažu: „Još jedan koji se pridružio River Phoenixu i Heath Ledgeru“....  |
Prava slika
- 18:25 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
(by anna) Danas pronađem jedan list papira iz mislim 2005. godine. Otprilike. Ja se inače teško odvajam od gluposti kojekakvih. Sjećanja tačnije. Dan danas imam sačuvane sve kino ulaznice filmova koje smo odgledali, sve karte od svih koncerata na kojima sam bila...o pismima ili sitnicama sa putovanja (tipa karta od Makarske do Tučepa i nazad od prije ravno devet godine) da ne govorim...i ne bih to bacila, nema tih para. Imam ogromnu kutiju u kojoj čuvam takve sitnice i kad se zarovim, mogu bez pretjerivanja provesti cijeli dan u razgledanju, tih tako „stvari“... Uglavnom, nađem tako taj list papira i sjetim se šta je to. Na četvrtoj godini faxa smo radile sa asistenticom jednu vježbu. Nas tridesetak cura u klasi, svaka je zalijepila list papira na leđa. Morale smo napisati na tom papiru, po jednu riječ koja najbolje opisuje tu osobu. To su naravno jedva dočekale neke cure, da opanjkaju one koje im nisu bile drage ili simpatične, ali u suštini, dobro smo se zabavile, tako trčkarajući jedna za drugom i pišući šta mislimo jedna o drugoj. Anonimno naravno. Kad sam skinula svoj papir i pogledala šta su kolegice napisale o meni...recimo da sam se iznenadila. Snalažljiva, povučena, odgovorna, smirena (jedno pet puta), kreativna, iskrena, ambiciozna, društvena, uporna, stidljiva...itd. Poenta vježbe je pored toga da naučimo nešto o sebi bilo i to da vidimo kako nas drugi vide. Ja sam sa tim curama provela četiri godine, svaki dan po sedam časova zajedno što na predavanjima, što na vježbama. Morale su me upoznati u tom periodu. A opet sam se iznenadila da su me neke doživjele kao ambicioznu? Ni u kom slučaju. Mnoge su moju povučenost protumačile kao stidljivost ili kao šutljivost...a zapravo je više do toga koliko ja dozvolim osobama da mi se približe. Prvo, ko bi drugima udovoljio? Drugo, zašto bih trebala drugima udovoljavati? Zbog odraza slike same sebe u njihovim očima? Zbog te želje koja postoji u meni, a to je da sa svima budem dobra? Znam odavno da mi je stalo i previše do tuđeg mišljenja. A u biti...Onakva sam kakva sam. Nema teorije da se mogu svima svidjeti, svima biti jednako draga niti je moguće da me svi ljudi ovoga svijeta mogu gledati istim očima. Problem nastane kad shvatim da se nekome ne sviđam. Da me neko površno može ocijeniti kao nešto što ja nisam. Dugo, dugo mi je trebalo da shvatim, da nije moja obaveza da se moram svima sviđati. Da će, koliko god se ja trudila uvijek biti i onih koje ću nervirati. Koliko god se trudila i dalje će biti onih pogrešnih kojima ću se ja svidjeti i biće onih koji će se meni svidjeti a da me isti ti neće ni pogledati. Samo mi onda nije jasno, zašto mi je stalo do toga šta će drugi misliti o meni? Kao da se dvije struje bore u meni. Rado bih da udovoljim svima, da svi imaju savršenu viziju mene kao osobe, a onda sa druge strane, odmahnem rukom i pomislim zašto? Postoje osobe do čijeg mišljenja mi je zaista stalo. I sreća je što tim osobama odgovaram sa svim svojim manama i vrlinama. Ostalo nije ni bitno. Ja znam da se trudim biti dobra osoba prije svega zbog sebe same. Onda sam sigurno i prema drugima dobra. Jer kad pogledam, koliko se zapravo svi mi međusobno poznajemo? Mogu reći da poznajem osobe oko sebe, da mogu predvidjeti njihove reakcije, šta će ih razveseliti ili rastužiti. Ali da li ih zaista u suštini poznajem? Pa da krenem od same sebe. Mogu li reći poznajem li samu sebe dovoljno? Prije ću reći da taj proces spoznavanja same sebe nikada ne prestaje. I bolje je tako. Učiti na greškama o sebi, možda je najteži način ali je sigurno i najrealniji. Danas sam se zapitala, kada bih ponovo zalijepila taj papir na leđa, šta bi ljudi napisali o meni, koliko njih bi me tačno jednom riječju opisali, koliko njih bi promašilo... I dalje me brine kako nam malo nedostaje da pogrešno ocijenimo jedni druge, da steknemo pogrešan dojam jedni o drugima...koliko ćemo tome pridavati važnosti, pretpostavljam da je stvar ličnog izbora. A onda opet shvatim da je najbitnija slika od svih, upravo ona koju imamo sami o sebi. |
Misliš li se udavati?
- 19:04 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
(by anna) Koncentracija mi je kao kod skakutavog vrapčića. Pokušavam da povežem pojmove u jednu cjelinu ali procesi analize i sinteze su ovih dana digli ruke od mene. Stoga se samo nadam da će ovaj post na kraju imati neku poentu... Ljetos kad smo bili na moru u Turskoj, upoznale smo dosta ljudi, iz cijelog svijeta. Od jednog (onog glavnog) sam za Novu godinu dobila savršenu čestitku sa vrlo jasnim pitanjem: „Would you like to visit Baku?“ Ne može biti konkretnije. Ali pošto Anna nema ono nešto da uradi tako nešto, uzvratila je pozivom da on nju posjeti prvo. Nikad nisam bila kockar. Đaba. Uglavnom, između ostalih smo upoznale i jednog fotografa, ja ga onako interno, za sebe zovem Hijavata. Jer mi liči na malog Indijanca. Momak je jako simpatičan, pametan, svira violu i živi u Ankari. I ostali smo u kontaktu, čujemo se tu i tamo preko msn-a, ispitamo se za zdravlje i na kraju obavezno nas uhvati nostalgija. Pa se raskukamo jedno drugom kako bi voljeli da smo u Kemeru trenutno, da pijemo tekilu, i da nam smeta sunce a ne snijeg... komplimentiramo jedno drugom obavezno (i on voli kad mu se kaže da je bjutiful, čudo jedno) on meni pošalje par slika, ja njemu pošaljem par (obavezno plažnih slika radi jačeg efekta) i sve pet...ovo je njegova slika od preksinoć  zar nije pravi Hijavata? I uglavnom, pita on mene, koliko mi je ono godina. Ja prvo kažem 27, pa onda rekoh stani, nije! Pa kontam jel mi 29 ili 28? Majke mi mile, u momentu nisam znala koliko mi je godina. I na kraju konačno se preračunah pa rekoh 28. Dešava mi se to često, zato obično kažem koje sam godište, sigurnije je da drugi računaju koliko mi je godina...nekako mi se zadnjih sedam godina stopilo u jednu, pa mi sve liče jedna na drugu. No gdje sam stala? Aha, da i sad on govori: „Noooo, imposible!!“ Pomislih, evo ga, opet si komplimentiramo, rekoh: "Hvalaa, srce si", kad će on: „Misliš li se udavati?“ Pitanje sasvim na mjestu, bez ikakvih primisli sarkazma ili tome sličnog, sasvim obično pitanje, ali...ja odmah osjetim kako mi neki glasno-kucajući sat obješen oko vrata probija uši svojim otkucavanjem. A da ne govorim kako mi tlak naraste. Nije mi životna misija udati se. Kad pogledam sebe po tom pitanju, prije se čini da je to nemoguća misija. Probala sam biti u dugoj vezi koja je bila nešto najsličnije što sam se ikada približila braku i nije išlo. Ne znam. Možda u meni ne postoji taj neki prekidač koji treba pritisnuti da bih ja počela razmišljati o braku. I još nešto. Kako postajem samostalnija, shvatam da mogu i sama promijeniti sijalicu kad pregori, da neće nastati smak svijeta ako mi osigurač iskoči i u krajnjoj liniji ako mi nekada buduće auto bude stalo na putu...mogu zvati Rossu. Nekad sam mislila da ću uvenuti ako ostanem sama. Danas ne mislim tako. Da ne govorim koliko sam ponosna na svoje seke Tripleta i Srodnu Dušu što su svojim trudom i radom, same, bez nečije pomoći, kupile onakav autić kojeg smo sinoć onako pošteno zalile. Cure, svaka čast, još jednom! I bilo bi super kada bih naišla na nekoga ko će pronaći taj prekidač za brak u meni i pritisnuti ga. Realno, to se možda i ne dogodi. I šta onda? Ne mislim se ubiti u svakom slučaju. Život je toliko nepredvidiv da bi me takva ideja bacila u očaj. Sve sam ja to nabrojala u sebi i onda slegnula remenima i otkucala: „Ne mislim se udavati, još“ I onda krenula sa protupaljbom, što se on ne ženi i šta čeka i dokle misli tako? Uostalom, shvatila sam, ponekad nije tako loše biti skakutav u životu. |
Jer tamo nema zime...
- 18:54 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|
(by anna) Znate onu pjesmu Dine Merlina, kaže: „Pala magla do pola Sarajeva“... I to je stvarno živa istina. Kao da na pola Sarajeva postoji neki zid koji određuje granicu dokle padne magla a gdje sunce grije normalno. Međutim, ove sedmice... ne doživjeh ovakvu maglu/smog ni prije rata, kad su fabrike radile punom parom. Ove sedmice, ne da je pala magla do pola Sarajeva, nego je bukvalno progutala Sarajevo. I više nego sablasno je bilo u sred dana ne vidjeti zgradu preko puta. Kad padne noć, o tom hororu da ne govorim. Kao da mi se oblak spustio na prozor, vrlo deprimirajuće i onako pogubno za raspoloženje. Zato smo se odmah dogovorile još u toku sedmice da u nedjelju idemo na detoksikaciju na neku planinu. Hvala Bogu oko Sarajeva, planina koliko hoćeš no, izbor je pao na Jahorinu. I mogu vam reći da se bolje osjećam.  Snijeg je padao, bilo je pomalo oblačno, ali smo zato mi bile odlično raspoložene i ništa nam nije smetalo. Smijale smo se sve vrijeme, kao i obično samo nama smiješnim situacijama. Srodna Duša nam je postala Jelena, Jeca od milja (o, zašto?) a da ne govorim koliko smo se smijale improvizovanoj kapi tačnije šalu kojeg sam joj obmotala oko glave. Jeco, ti si naša kraljica! Ove sitne tačkice u daljini su skijaši. Ne da nema šanse da bih se ikada usudila spustiti na skijama niz ovu strminu...Ali, eto, zanimljivo bi i posmatrati.  Ovo je hotel Termag, najljepši na Jahorini, onako malo subjektivno, ali liči mi na neki dvorac još kad snijeg pada, kao iz priče...  Red za žičaru  A ovo je žičara  Inače, Jahorina kao da je postala bivša Juga u malom, od Makedonaca, Srba, Hrvata, Bosanaca, Slovenaca, što zbog naglasaka (što sam u prolazu načula) što zbog registarskih tablica to skontah. I baš je to super, kapaciteti su popunjeni, odavno već...cijene su tak-tak. Pretpostavljam za svakog po nešto.    Moje omiljena zanimacija na planini, kad već ne skijam, jeste - uvući se u neku toplu kućicu tipa Kolibe na Jahorini, piti čaj i jesti recimo ove uštipke  pušiti cigare i gledati kako snijeg pada i skijaše kako se skijaju... Baš izlet po mojoj mjeri, cure, što prije da ga ponovimo, ovo ja čisto zbog duševnog zdravlja kažem.... Kad smo se spustile u Sarajevo, dočekalo nas je ovakvo nebo. Magla je nestala. Konačno.  |
Kako je bilo?
- 19:59 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
(by rossa & anna) Tačnije, dva pogleda na jedan događaj... U 2007-oj se nakupilo svega. I dobrog i lošeg, podjednakom jačinom. Mada kada je uporedim sa prethodne dvije godine, ova 2007 je bila fantastična! Jedina caka je u tome što sam bila u takvom emocionalnom stanju da sam samo ponavljala: „Da hoće proći, samo da hoće vrijeme proći“...sve odlične stvari koje su mi se desile su bile u sjeni mog prolaženja kroz jedno razdoblje koje je ostavilo traga na meni, ali je na svu sreću završeno. I želeći da to ružno u meni što prije prestane, požurivala sam vrijeme i čekala da dođem do ovoga gdje sam danas. Kad mogu reći da sam ok. Samo što nisam uzela u obzir, da to moje požurivanje je ubrzavalo i odlične stvari koje su mi se desile u prošloj godini. Ali dobro. Makar sam bila svjesna tih dobrih stvari u momentu dok su se dešavale, pa sam se trudila da ih iskoristim do kraja. Danas kad pogledam unazad, shvatim da ne bih ništa mijenjala, ostavila bih sve baš tako kako jeste, jer ako ništa drugo, naučila sam dosta o samoj sebi. Proces voljenja same sebe i dalje je aktuelan, trudim se staviti sebe na prvo mjesto...koliko god sebično da zvučalo. Dakle, 2007-a...puno smijeha, putovanja, upoznavanja novih ljudi, prevazilaženje nekih stvari iz prošlosti, saznavanje nekih stvari o samoj sebi... sve u svemu, jako dobra godina. Zadnjih mjeseci smo bile u svojevrsnoj hibernaciji, nismo pretjerano ni izlazile, niti smo se nešto pretjerano provodile, pa smo možda zato se trudile nadoknaditi sve na dočeku? Ma pusta opravdanja...djevojke su se dočepale alkohola u ambijentu koji je omogućavao da se oslobodiš svih mogućih inhibicija i samokontrole...tako da smo nas dvije i plesale na stolicama i bacale si so preko ramena protiv uroka i otišle u wc ne znajući ni kako ni kad i čestitale si Novu godinu prije vremena i pjevale pjesme za koje nismo ni znale da znamo tekstove (ili smo na brzinu izmišljale svoj tekst) i pile tekilu kao da je voda...i u 2008 ušle sretne i vesele i zadovoljne i samosvjesne i nasmijane i kad bi cijela godina bila tako oslobođena svih mogućih stega koje si sama nametnem, ne bi bilo sretnije osobe od mene. Anna Ovaj post je ustvari trebao biti prije objavljen, ali gripa ne pita kad napada tako da sam opravdano kasnila. Sta ja novo da kazem a sto Anna vec nije rekla? Mojim ocima gledano, da, bio je to dobar provod iako sam vjerovatno dobila pokoju boru od mrstenja pri pomenu mjesta gdje se cekala nova godina nekoliko dana prije samog doceka. I, da, super je sve ispalo s obzirom da me 31-og ujutro ni iz cega zaboljela peta pa sam sepala skoro cijeli dan. mazala sam gelom da mognem eto, odsepati kako-tako do mjesta dogadjaja. Bol je popustila (kako bi inace plesala na stolici) a kad bi me pitali kakve su bile face oko nas rekla bih da ne znam. I dan-danas ne znam. Znam koliko je to bilo potrebno odnosno osobe s kojima sam dosla a ostalo...maglovito do potpuno nejasno i samim tim nevjerovatno nebitno. Moram priznati da me cak ni pjevaljka nije izbacila iz takta kojekakvim pjesmama Grand Parade - Grand Sarade, fino je “ispekla” repertoar pjesama (dok sam, ponavljam, skocila na stolicu). Ustvari, vrlo bitno je bilo i to da kako sam obecala da cu se napiti E, kad ste u stanju da vas uroci nece stici (ako je vjerovati narodnom predanju) jer ste si, i jer vam je prijateljica bacila soli preko ramena, kad je fina klopa pred vama i alkohol koji se tako milo slijevao niz grlo, provod ne izostaje. Od toga je mozda jedino bilo zanimljivije gledati slike. Smjesnije definitivno. U neka doba sam se cmoknula sa mojim dragim prijateljicama i nastavila dalje (taksijem, pozlatio se) do mjesta gdje me docekao moj Mili-Mileni koja mi pokaza put do stolice na koju, kad sam sjela, to je bilo to. Tu sam morala nastaviti uz dobru staru Kolu jer bi u protivnom mislila da ce mi se glava odvrnuti i pobjeci s ramena. Kako sam izgledala u ocima njegovih radnih kolega ne znam, ali eto on kaze da su oni svi dobri i krasni pa ja tu zakljucih da nece govoriti za mene da kako me nije sramota, zensko, a 'nako se napila, hehe. Samo da zna, nisam pjevala (ono p'janski, niti sam furala onu p'jansku pricu). Stanje mi se vise citalo iz samih ociju, jelte. I iz penjanja uz stepenice (silazak jos gori). Bilo kako bilo, ili-vam-ga suma sumarum, bilo je dobro. I bilo bi jos bolje da me drugog dana Nove godine nije zaskocila gripa koja me jos drzi. Kasljem, stoga ako me cujete gdje god da ste, oprostite, lijepo molim. Rossa (rekla bih ono ljubi Vas, ali Vas ne ljubi, ovo je prelazno ;) I samo dašak atmosfere...  što bi Rossa rekla, ovo se ne da gledati osim ako niste p`jani :)) |
