| < | studeni, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
11/2009 (1)
10/2009 (2)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)
blog ce se sam kroz postove opisivati...
Linkovi
blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo
Ko smo, šta smo, odakle smo...
Ko smo
Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?
Anna o Rossi:
Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.
Rossa o Anni:
Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.
Šta smo:
Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...
Mail:
rossa.und.anna@gmail.com
spaja Razum & Osjećaje
I razum i osjećaji
Vrijeme
- 08:08 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Jutros sam tek shvatila da sam blog počela pisati prije tri godine, na Noć vještica. Zapravo množina, jer smo bile dvije vještice tu noć. Ne znam ima li to kakvo podznačenje, vjerovatno ne, jer sam to tek jutros povezala. Dakle tri godine i idemo dalje. Idemo dalje mi je preblag izraz. Jurimo dalje je ispravniji. Tako recimo u ponedjeljak ujutru Anja kreće u vrtić. Crta, priča i gleda crtiće k`o velika i u ponedjeljak započinje novi krug života za nju. Dalje. Prije dva dana mi se preko fb-a javila curica kojoj sam bila učiteljica u prvom razredu (moj dragi I 2). Danas je ona četvrti osnovne i informatički je pismena. Cool. I da, ja upisah postdiplomski. Kad magistriram moći ću se zaposliti u višim institucijama obrazovanja. Što ne želim. Tako da trenutno ne vidim svrhu svog magistarskog, ali nadoći će. Kao i sve. Ne bih se voljela odreći zvanja učitelja. Biti učitelj na fakultetu, recimo, bila bi mi sasvim pristojna i dostojna zamjena. No da ne poletim previše, zaustaviću se ovdje. |
|
Kažu da je danas najneproduktivniji dan u godini. Ponedjeljak poslije pomjeranja kazaljki i početka zimskog računanja vremena. Zimski bluz to još zovu...Ne vjerujem da je do zime a ni do bluza...meni je ovo najgori dan u zadnjih... ne pamtim. Toliko loš da sad ne znam bih li prije plakala ili psovala ili bih na brzinu napravila lutkicu s likom jedne ženske osobe i postavila pribadače da mi se nađu pri ruci kad završim....Prvo jedna situacija s jednom aždajom, pa druga situacija s drugom aždajom. Ja protiv dvije aždaje. A ja, kao da mi neko pojede jezik, kao da mi svu hrabrost isiše iz organizma, kao da sam od vazduha pa lelujam, nakon što sam samo malkice zaljuljala tlo po kojem hodam postavivši smisleno pitanje. Sledile su me. I nije mi satisfakcija što se ispostavilo da sam u pravu. Oba puta. Ljuta sam na samu sebe jer u meni nema zrnca agresivnosti, borbenosti niti tog mentalnog sklopa da razmišljam kao one. I zato su jače i uvijek će biti jače od mene. Sutra mi se ne ide u školu. Bukvalno mi se ne ide. Najradije bih slagala da sam bolesna. Ali to rade kukavice. Ja ću biti kukavica koja će otići i izbjegavati i jednu i drugu. Hoću li ikada naučiti kako se boriti s aždajama? AŽDAJA: (tur. aždaha) zmaj;neman u obliku krilatog guštera, može imati i više glava |
Kroki post
- 19:11 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
Ne znam šta mi je ljepše...samo slušati ili slušati i gledati spot paralelno. Slušati u svakom slučaju. Paolo Nutini, današnji spasitelj dana. Škot, ne Italijan. Momak ima 22 godine i stav kao da je barem još toliko proživio. Poseban, u svakom slučaju. Odavno nisam pogledala ljepši spot. |
Između ostalog
- 09:25 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
Mislim da sam jučer, vozeći se u tramvaju, u mislima napisala svoj četvrti neobjavljeni post ovog mjeseca. Što mi je toliko teško pritisnuti tipku objavi, zaista ne znam. Dakle, između ostalog, promijenila sam frizerski salon. Ljubav je pukla nakon što mi je Spora D. spalila dio kože pri vrhu čela. Pa sam pronašla A. koja ima salon u preurađenoj garaži. Koja u pauzama čita, pije kafu i puši. I veze goblen. I pjeva dok fenira i ne priča gluposti. I s kojom sam se stvarno sprijateljila zadnjih mjeseci. A na stranu što sam i više nego zadovoljna djelom njenih ruku i time da na glavi konačno imam pramenove koje sam zamislila prije godinu dana i koji se do jučer nisu nikako, nekako uspjeli pojaviti na mojoj glavi. Prvo što mi je zapelo za oči je da čita Twilight sagu. Prvi, drugi, treći dio, kako god da dođem do nje, neki od dijelova joj se vrti u rukama. Dok mi nije rekla da po četvrti put čita serijal, od početka. Ja sam je valjda čudno pogledala pa mi je rekla da u braku najmanje ima romantike i da je iste i gladna i žedna i... „makar bio i vampir“ ...čita sve ispočetka. Pa sam se sjetila svoje Leki, učenice, koja nam je krv na slamčicu pila pred kraj četvrtog razreda. O Belli i Edwardu i tome koliko ona voli čitati taj serijal i kako je Twilight najbolja knjiga ikad napisana. Pa kad bi na sred časa počela prepričavati dokle je došla s čitanjem Twilighta, mi ostali bi se samo počeli smijati, navikli na nju... među djecom je vrlo brzo postala poznata kao Leki Twilight, što njoj, koliko sam vidjela ni najmanje ne smeta. Čak štaviše. Kad smo se rastajali, pred raspust, morala sam joj bezuvjetno obećati da ću pročitati Twilight. Kockice su se posložile tako da sam, zaintrigirana (a opet, ko bi se i pričalici pojavio na oči a da ne znam što je Edward tako cool) od A. sam počela uzimati dio po dio i čitati. I da sam u pubertetu, vjerujem da bi me se knjiga dojmila van svih granica normalnog. Ovako... Nevjerovatno mi je da će današnje djevojčice čitati o ljubavi i agoniji i pri tome ne misliti na Romea i Juliju ili na Cathy i Heathcliffa, već će misliti na Edwarda i Bellu, vampira i običnu curu. Ne da imam nešto protiv vampira, osim ono generalno, da ne postoje, ali sve skupa, ma hajde...Tako da sam pročitala tri dijela za tri dana i dok se A. posvetila tome da mi pronađe i četvrti dio...rekla sam joj da ne žuri. Leki sam pokušala objasniti da ta spisateljica nije otkrila toplu vodu i da ima u književnosti i boljih primjera koji govore o nesretnoj i nemogućoj ljubavi....ali sam se zaustavila, jer...prvo, premlada je za Orkanske visove a drugo u petom me dočekalo još njih pet zacakljenih očiju zbog Edwarda i plus još dva dječaka koji su opet gledali film i koji im nije „nešto“ ali opet jedva čekaju da vide „New Moon“...Pa sam digla ruke i rekla samoj sebi: „Makar nešto čitaju“. |
Vikend, prošli
- 13:38 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
Vikend na moru planiramo, lažno je reći, dvije godine. Pa nikako. I onda se preko noći dogovorimo da krećemo u subotu ujutru u 4. Tipično za nas. Isto tako je tipično za nas ne odabrati neko mjesto u koje se sliju svi vikendaši. Ne. Mi smo otišle u Dugi Rat. I nismo se pokajale. Tako volim ta naša putovanja, jer je to uvijek više od samog puta. Tu je smijeh, tu je hrana, tu je opet smijeh...A more...Uvijek i zauvijek, u to ni malo ne sumnjam, miris borova, zvuk zrikavaca i miris bilo kojeg preparata za sunčanje će me vraćati u dane djetinjstva. Neprocjenjivo. Teta Z. ima kuću na plaži. Plaža prekrasna, more plavo, iskričavo, mir, tišina, slatkoća nektarine u ustima koju zamjeni so poslije kupanja, lijenost cjelodnevnog sunčanja, grožđe, so na koži. brodice na pučini, zalazak sunca, galebovi u zoru, topla peciva ujutru.. sve je stalo u jedan dan. I toliko sam sve oko sebe maltretirala slikanjem da su mi rekli da ohladim, pa sam onda počela slikati neživu prirodu. Nije se bunila.       I mislim da sad definitivno mogu reći ćao moru do iduće godine. Škola počinje u utorak. |
