< siječanj, 2011  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Jednom mi je jedna izrazito mudra žena rekla: „Kad ti je najbolje u životu, stavi kamenčić u cipelu da te žulja“. Prošle godine, nisam imala potrebu bilo šta stavljati u cipelu. U istim sam imala stijene koje su me žuljale. Ok, niko nije umro. Ali je bilo sve drugo.

Evo o trešnjici koja se desila posljednjeg mjeseca u godini. Vratila sam se s posla, otključala razvaljenu bravu (ne registrujući da je razvaljena) i ušla u isprevrtan stan. Taj momenat sam toliko puta prevrnula u mislima da se sjećam svakog udisaja, kao da je neko stajao pored mene i bilježio moje misli. Prva: Mami se nešto desilo. Ulazim dublje u stan, nema monitora, pogled desno, sve ladice na podu i njihov sadržaj pored njih. Misao druga: Neko je bio u stanu. Misao treća: Jesu li još uvijek u stanu?! Sad ide onaj momenat kad ti se ježi kosa na potiljku i vrisnula bih, ali mi mozak govori da je pametnije da izađem iz stana. Sljedeća misao, na ulici, zovem brata, okrećem se, gledam, gleda li me neko? Iz nekog ćoška, da li neko sa mojim monitorom, dva foto aparata (novim Nikonovim, crvenim, dragim, i starim Olympusovim, razvaljenim, dragim) pola bočice Chanel parfema i maminim nakitom pod rukom viri i gleda mene, kako glumim da nisam u panici? Kad je brat došao, policija uslikala, rekla da potražimo stvari na pijaci, otišla sam na balkon i počela plakati. Zvati sve redom i plakati u slušalicu, da sam se prepala, da mi je neko bio u kući i poslužio se mojim stvarima, isprljao sve. I dobijem upalu svega unutar mene, jer sam sjedila bez kaputa na stolici prekrivenom snijegom.

Iz epizode –Meni se to ne može desiti- sam naučila, da može. Sve se može u životu desiti.

Potrudila sam se da nadoknadim nadoknadivo. Ono što ostaje jeste taj šugavi osjećaj da je neko bio u tvom skrovištu od sveg zla ovog svijeta i učinio ga običnim. Ni prije nisam bila najhrabrija osoba na svijetu, sad sam miš od žene. Napravilo je od mene osobu koja traži broj mobitela taxisti kad zna da će se vratiti kući iza 3 ujutru. Da ga može nazvati, da taj isti dođe po nju i doveze je pred kuću. Kako mi je malo falilo da ga zamolim da me doprati do vrata, stid me reći. Ali će proći. Kao što rekoh, niko nije umro.

Malo veselija. Voljela bih da ova godina bude veselija.


18:51 - Komentari (5)




Restart

I opet me nema nigdje. I nije da nisam htjela obaveze i nije da nisam znala da me sve skupa čeka lagani pakao...opet mi godi da kukam samoj sebi, makar ovdje. Nema me, jednostavno.

Ta četiri dana su sad ostala iza mene, tako daleko, skoro kao da se i nisu desili. Kao kap dobrog u moru lošeg, jednostavno. Pretjerujem, ali ne smeta.

Bez sumnje sam se u ta četiri dana smijala više nego cijele prošle godine. Što dovoljno govori kakva je bila prošla. Ova godina mi fino miriše, to je sve što ću reći.

Zagreb nema Top 5, Zagreb ima Top 100, minimum. Ostalo je još toliko toga što nismo stigli vidjeti...taman za neki drugi put.


Photobucket Photobucket Photobucket

Dočekao nas je čovjek sa najboljom frizurom na svijetu, Junac, osobno.

Junac je super :
)


Možemo reći da smo grad prepješačile. Od ranog jutra, pa sve do prvog mraka, živjele smo na ulicama. I stalno se divile, oduševljavale, pa se opet divile...Zagreb je stvarno, ali stvarno, prelijep. Zrinjevac me posebno oduševio, nešto kao ljubav na prvi pogled. Po gradu sam sretala ljude sa sofisticiranim mapama i kartama u rukama, mi smo imale isprintanu stranicu sa vašim komentarima. Mi smo bolje prošli
.

Photobucket Photobucket Photobucket

Došla bih u hotel, umorna, preumorna, toliko umorna da sam na pola dr. House zaspala.

Kad pregledaju slike na fb-u ljudi mi kažu: „Pa vi ste samo jele i pile“ I jesmo, stvarno. Nama je hrana mjerilo dobrog osjećaja, gdje god da odemo. U Zagrebu se i jelo i osjećalo, fantastično.

Photobucket Photobucket Photobucket

Jedan savršeni odmak od svakodnevice.


18:16 - Komentari (10)




Top 5

Imam neku predstavu u glavi, imam i Google na svojoj strani, ali voljela bih čuti i vaše prijedloge. Dakle, šta ne smijem propustiti vidjeti u Zagrebu? Top 5. U obzir dolazi sve. Hrana, piće (naročito hrana i piće), znamenitosti, ulice, trgovi, noćni izlasci, shopping centri... da stane u ovaj okvir:

Vrijeme boravka: 4 dana.
Mjesto boravka: relativno blizu centra.
Spremnost na hodanje: podijeljena.


I posebna molba, trebala bih naći mjesto gdje bih se izgubila u knjigama? Što literaturi za faks, što onako.


P. S. ako je neko od dugogodišnjih blogera raspoložen, popiti kavicu, stane u Top 5, sasvim lako...mail: rossa.und.anna@gmail.com

Dolazimo u punom sastavu. I Rossa i Anna.

Hvala, hvala, za svaku informaciju, hvala :)


17:00 - Komentari (13)




Prašina

Ovo što slijedi je post napisan prije više od deset dana. I nije jedini. Nadam se da ću u Novoj godini češće brisati prašinu...

Znam nemali broj ljudi koje Crvena jabuka asocira na početak neke ljubavne priče, na prve derneke, gdje bi se uvijek našao neki momak koji na gitari svira „Kad sat zazvoni...“ i šarmira sve što ima i sekundu smisla za romantiku....i činjenica jeste da i ja po automatizmu znam izrecitovati komplet pjesmu koja počinje sa onim „Djevojčice, djevojke, žene"... no, mene, za razliku od tih ljudi, Jabuka asocira na kraj ljubavne veze. Kad sam morala uvrtanjem ruke moliti da ide sa mnom na koncert, prije par godina... Nikad do tad nisam morala uvrtati ruke, dovoljno je bilo da zamolim...No, bilo kako bilo...bila sam na njihovom koncertu prije nekih mjesec dana, slavili su 25 godina postojanja.... i shvatila sam kako sam odrasla uz normalne pjesme u kojima nema žena zmija i drugih grozota pretočenih u stihove. I iskreno zaključila da sam bila sretno dijete. I i dalje mislim da je pjesma "Tuga ti i ja" jedna od ljepših ljubavnih pjesama ovih prostora....

Photobucket

Samo sedam dana iza tog koncerta, dočekali su me i ja sam njih dočekala, konačno, Nouvelle Vague. I shvatila sam šta želim biti kad porastem. Htjela bih imati promukli glas, znati pjevati na francuskom, afektirati i koketirati do besvijesti. O d u š e v i l i s u m e ! Energija, muzikalnost, ukomponovanost njih dvije i njih trojice je istovremeno famozna i nevjerovatna. Najbolja obrada pjesme „Sweet dreams“ koju sam čula, usput budi rečeno....Vrijeme koje sam provela slušajući ih, prebacilo me u dimenziju u kojoj je sve lijepo.

Photobucket Photobucket Photobucket

E onda, par dana iza toga sam bila opet u prvom redu, plesala do 4 ujutru uz The Shapeshifterse....Volim kad utonem u ritmove i kad me zvukovi preplave i kad mogu konačno pogasiti sve glasove u glavi i samo se prepustiti...a noge i ruke se same kreću....njihova obrada pjesme "Sweet dreams"...genijalna, na svoj način...i u momentu pomislih, zar sam to ista ona ja koja je taj dan djeci objašnjavala razliku između gajenih i samoniklih biljaka?
Photobucket Photobucket Photobucket

Ja sam svejed.

Ostvarenje svih snova u Novoj godini, žeilm nam :
)


19:25 - Komentari (6)




Ups&Downs

Mislila sam pisati o tome kako ti potpuni stranac može povrijediti osjećanja, pa sam se predomislila. Mislila sam pisati o tome kako je teško gledati u leđa onome ćemu si se nadala i potajno iščekivala, svim srcem, pa sam se predomislila. Mislila sam pisati o tome kako mi je ovih dana najteže biti optimista, pa sam se predomislila. Pisaću o osjećaju krivice. Onom malom glasu u meni koji mi ne da mira i o kojem eto razmišljam zadnjih dana. Nije to ona teška, dostojevski krivica, da sam svjesna da sam zaista nešto loše uradila pa da osjećam grižnju savjest. Ne. Ovo je ona tiha krivica oko gluposti, koju osjećam tokom cijelog dana u različitim intenzitetima. Recimo, osjećam je ako ne nazovem tetku bar jednom u sedam dana. Ako zapalim petu cigaru tog dana. Ako odlučim gledati film a ne pisati pripremu za školu. Ako nešto pojedem iza sedam sati uveče. Ako umjesto dvije knjige, kupim tri. Krivica, kad pomislim kako je sve ovo što pišem veliko ništa u odnosu na probleme ljudi koji se dnevno suočavaju sa gubitkom vlastitog zdravlja...je onako baš gadna.

Voljela bih bar jedan dan izdržati, reći mozgu umukni i ne osjećati tu vrstu krivice. Najteže mi je ne raditi ništa. Tad je osjećaj krivice najgori. Pa se odjednom okupiram preslaganjem ormara, raščišćavanjem papira i papira, slaganjem voštanih bojica u njihovu kutiju, čišćenju kompjutera....Ja se više ne znam odmoriti. Zato bih voljela isključiti taj mali glas u sebi, bar na jedan dan. Ili pet. Do ponedjeljka ne radim, spojili su nam se državni i vjerski praznici i čvrsto sam odlučila ne raditi ništa smisleno. Odlučila sam naučiti kako pustiti mozak na pašu i pri tom ne kriviti beskrajno samu sebe. Imam u planu pročitati novu knjigu Dan Browna, kupiti si novu tašnu uz nove čizme, proslaviti jedan rođendan, iz trećeg pokušaja pogledati film 2012 u kinu, radovati se koncertu Nouvelle Vague idućeg mjeseca...Ako uspijem bez osjećaja krivice, samoj sebi ću čestitati.

Još samo da naučim kako opet postati optimista.


10:31 - Komentari (10)




<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.